Zavlačim je dublje pod svoju kožu. Dopuštenje odavno nije potrebno. Samo dok joj pričam o najslađim zadanim mukama, tiho napominjem i vječitu odvojenost ta dva svijeta. I zna da bih ukrala vremenu tu blizinu i zaustavila korak točno ispred nje gdje bi se pogled iznova čudio svojoj zarobljenosti. A taj nevidljivi dodir savršenog što struji njenim glasom stalno me podsjeća na najkraće trenutke potpunog i čistog uživanja u tom predivnom biću. Koliko se dugo posebnost može zadržati na tako krhkom mjestu koje usprkos svemu još uvijek nosi svoju snagu i tjera mi tijelo da zadrhti?

razlučujem svoju toplu i hladnu stranu. promatram poraze i uspjehe svake od njih. na polju vlastitog napretka sudjelovale su obje, sa iskustvima čiji se raspon ni ne može definirati unutar standardnih tumačenja pojmova toplo - hladno. međutim, u odnosima sa drugima pojavljuje se poražavajuća činjenica - hladnoća je onaj ključan faktor koji izlučuje najviše uspjeha. održavati konstantnu hladnoću prema drugima znači imati svog nadopiranog konja u utrci za sveopću psihičku prevlast koja dalje vuče sve konce u međuljudskim odnosima. zastati samo na trenutak je poput samoubojstva, poput polomljenih nogu trkačeg konja kojem preostaje samo jedan izbor.

lako je kad se uđe u rutinu. još je lakše kad se ne nađe nitko da razbije tu rutinu. a razbijanje rutine ustvari dolazi od samog sebe, od živuće topline koja se nikad ne prestaje kretati krvotokom duše. i sve te gotovo nesvjesne mjere opreza da bi se spriječilo davanje sebe onim pogrešnim ljudima. koji su uopće pogrešni? kad bi se ti razlozi i kriteriji mogli materijalizirati, bilo bi lako riješiti takve situacije. sa druge strane, postoje i oni jasni razlozi, ali ne mijenjaju ništa jer je svaki odnos dvosmjeran i samim tim, uz uvijek prisutnu pretpostavku međusobnog nerazumijevanja, nerješiv.

u prvoj uživam još trenutak, dva prije nego se nametnu sve preostale misli zbog kojih osjetim prezir prema svojoj naivnosti i gađenje prema svojim ispisanim riječima. intuicija je namirisala tu krivu riječ, izgovorila je naglas svoju sumnju, zapitala, povjerovala i zaspala. a sad poželim proći glavom kroz zid ne bih li zaboravila na sve to. odakle taj dojam? jednostavno je tu. osjetim poniznost, dramatsko gaženje same sebe nedostojnim ponašanjem prema toj strani, tom prvo dodirnutom licu i zato ne želim tu blizinu, ne želim živjeti svoju slabost koja proizlazi iz osjećaja tuđe nadmoći.

drugu nastavim obožavati još trenutak, dva prije nego pređem preko tog slabog karaktera koji je sposoban producirati potenciranu verziju prozivane hladnoće. divljenje mislima, samoj prilici tog bića, ostaje kao i prije u svojoj punoj ljepoti, ali onaj dio koji je predodređen za suživot sa ljudima spremam daleko od sebe jer je još neuk i mlad. puštam samo jednu misao da i dalje odzvanja iznova i iznova. okusila sam tu ljepotu, i prije svake želje uživala u tom zavodljivom odvijanju koje i dalje tako uzdižem. ukrala sam taj trenutak i brižljivo ga čuvam pod staklenim zvonom, nedostupnog i meni i drugima da ne narušimo taj sklad koji zasad postoji samo u granicama njegovog vlastitog obrisa. i opet me zadive sve mogućnosti koje taj um može postići. zamislim godine koje ga čekaju i osjetim ponos jer sam dobila dodir jednog tako posebnog stvorenja koje upravo sad započinje svoj životni put.

ta lakoća prolaženja čvorištem vremena i prostora gotovo hipnotizira svojom nemogućnošću postojanja, ali vjerovanje u nju više nije upitno dok tražim razloge osvrtanja i umjesto duboko položenih korijenja nalazim nesputanost svakog sljedećeg koraka. pitanja što su zjapila prazna i nedorečena sad brišu vlastite upitnike zadovoljena odvijanjem izvan svojih okvira. i sva ona zbunjenost što iznenadi u trenucima blizine sad gura razloge svog nastajanja daleko od mene, a kombinacije pogleda naglašavaju različitost pojedinačnih kretanja i drže me za saznanja kojima mogu prepoznati i najmanji detalj svih istina. znam da može biti još ljepše.

slažem dimenziju do dimenzije, svaku sa svojim težnjama i zabludama. udaraju se stranicama, upozoravaju na ono što nose u tim konstrukcijama situacija i reakcija. zanemarujem nijanse u njihovom međusobnom upoznavanju i zadajem podnošenje. nemogućim uvjetima stvorena je scena uništavanja. opstanak je uvijek rezerviran za one nepostojeće. njima je nemoguće nanijeti i najmanju posjekotinu i tako posvjedočiti napokon dokazanoj rani nemoći. omiljena borba sa vjetrenjačama ovaj put završava spokojnim zavlačenjem u jednu od njih. sklupčanost uz tako dugo nepriznate zidove iznenađuje tom ugodom dobro poznatog mjesta. zašto se odupirati? neka svi putevi vode u rim.

kad napokon zakoračim na ovo mjesto
ostanem stajati sa slikama grubih rubova
i riječima koje se teško odvajaju od svog izvora
čekam sljedeću promjenu
novi udarac
popuštanje kontrole
bilo što kako bi riječi ostavile tu sigurnost
i napravile novi nered među zaspalim mislima

generaliziranje je dobra stvar.

zašto?

zato jer tad možemo postati svjesniji svih razlika unutar i izvan tog generaliziranja i samih pojedinaca koji iskaču iz jedne takve podjele. naravno, sve to uz pretpostavku da nismo zatucanog uma koji će izgeneralizirati i stati na tome ni ne uzimajući u obzir sve ono što tad vrišti svojom individualnošću oko te generalne grupe. samim generaliziranjem se sve te individualce poteže za jezik i oni napokon progovaraju nečim više od ispranog mozga koji je postao precijenjen u zadnje vrijeme.

generaliziram da bih stvorila početni okvir i zatim ga nadogradila ili čak u potpunosti srušila novim saznanjima. svi koji se prepoznaju u jednoj od generaliziranih grupa, koji se osjete prozvanima, prihvatite to prepoznavanje i potražite svoje razlike ako vas već toliko grize ta pripadnost, ali nemojte mi doći sa ratobornim stavom kojim ćete pokušati dokazati ne znam ni ja šta već. činjenica je da bilo koja navedena skupina ljudi sa istim i sličnim obilježjima postoji, jer da ne postoji ne bi ni bilo govora o njoj.

a oni ostali koji smatraju da odstupaju od jednog tako uskog svrstavanja, bravo za vas. ali ni vi mi nemojte doći sa svađalačkim namjerama jer unatoč moralnim obvezama prema ljudima oko sebe, niste dužni u tolikoj mjeri osporavati sebe i zalaziti u rasprave u kojima ćete fanatično opravdavati tuđe ponašanje.

i sve ovo ne bih li uspjela nekako zadržati tenzije negdje na sredini jer se sve češće susrećem sa ljudima koji već na početku imaju krivi pristup. svi znamo da nas ima svakakvih, a o broju različitih razmišljanja ne trebam ni govoriti. ipak se stalno pitam zar je tako teško zadržati dio svoje subjektivnosti i samo malo više prevagnuti riječi kojima bi se rasprava uspjela zadržati na razini pristojne komunikacije?



primijetim još jednu promjenu u svojim razmišljanjima. trudim se ne zauzeti nijednu stranu. zadržavam se negdje između. svi su u krivu, ali i svi imaju pravo. i sve se tako savršeno poklapa. nedostatak prelazi u prednost, i obrnuto. čudim se ljudima koji moraju do kraja istjerati svoje mišljenje i obznaniti ga svima kao ono najistinitije, najpravednije, naj, naj, naj. čemu stvoriti takvu agresivnost svojim principima ako znamo da su kod ostalih ti isti principi vjerojatno drukčije raspoređeni po svojim vrijednostima? zar je tako teško prihvatiti da postoji još toliko toga iza vlastitih mišljenja i da nije sve onako kako si mi sami zacrtamo?

Glad odmah na početku prvih sjećanja trgnute svijesti. Glad dijelom utažena na samom mjestu svog nastajanja. Njen ugriz kao vidljivi znak upozorenja, a sve ono zavučeno pod kožu, daleko od pogleda, postoji poput virusa u uvijek nazočnoj odvojenosti duha i krvotoka.

Sanjala sam vas prošlu noć. I sama sam kriva za to. Zvala sam vas izlomljenim mislima i dobila odgovarajući odraz. Sad vas moram vratiti nazad na mjesto koje će vam zakloniti poglede na ona najslabija mjesta što ste ih ovu noć htjeli iskoristili. Previše je slobode u vašim tumačenjima. Previše bahatosti kojom ste ovaj put pokopali sami sebe. Uskraćujem vam nove poteze crne boje. Kidam lica koja ste prisvojili. Oduzimam obličje tjelesnosti što ste ga tkali iza zadnjih vrata moje podsvijesti. Vi ste crni anđeli sa problijedjelim prstima od doticanja mog straha. Sablasti što su se okupile pod otvorenim prozorom mojih snova. Sami ste tražili ovo bolno potezanje uzice. Sljedeći trzaj neće ostaviti samo krvavi trag na sjenama vaših kretnji. Pobrinut ću se da nestanete isto kao što sam dopustila vaše stvaranje.

Prigrlila sam previše tame. Pretjerala sa izvlačenjem svojih demona. Osjetljiva duša skriva svoju povodljivost pred tuđim pogledima, ali kad se sama pusti u ruke najmračnije ljepote potpisuje smrtnu prijetnju svakom pokušaju izvlačenja iz dubine boli. Nova borba sa samom sobom. Novo iskušavanje granica volje i izdržljivosti. Ali postaje sve lakše. Imam svoju postojanost koja me održava na putu odrastanja. Volim znati svoje mogućnosti. Volim ih proći različitim etapama dolazeći do uvijek istog cilja probuđene svijesti na kojem je tako lako osvrnuti se i proučiti vlastito držanje izvlačeći ono najljepše naučeno iz njega. Neću gušiti svoje svjetlo. Previše je tame i sad oko mene. Svoju potrebu za njom ću zadovoljiti najmanjim okretom prema njenim nosiocima. Bit će mi dovoljno vidjeti njihovu izgubljenost u tunelima podzemlja da se još jače primim svog izvora topline. Neću biti tuđi teret poput njih, poput parazita koji kradu snagu pretvarajući ju u svoju gorčinu. Sama sam svoja snaga i bit ću hrana svakom osjećaju tuge što želi odustati od svog izraza boli i postati ljepše mjesto življenja.

Prizivam sve svoje riječi neka se sad one malo poigraju sa mnom. Uokvirite ovo djelovanje nenadanih oštrih pomaka unutar optoka krvi. Umočite svoje ruke u uzavrele bujice moje gladi. Prigrlite svaki atom koji vrišti svojom čežnjom za još većim dijelom ovog svijeta. Kako ste lijepi... Zavežite me svojom blizinom i ugurajte se u zagrljaj koji se već sad svojom strepnjom cijepa od mojih ruku da bi postojao u tom prostoru nikad završenih pokreta. Otrgnite komad mesa i smanjite bol želje za varljivim odrazima vaših prikaza. Zavođenje neka bude početak i kraj vječne pobune svih bića uhvaćenih u ovom vrtlogu najsurovije predaje. Ljubit ću vas slomljenim poljupcima neprospavanih noći. Grliti rukama ovijenim demonskim satenom. Čuvati tišinom prokletih. I baš ću na ovom mjestu postati dio vaše tame prožete toplinom nedostatka misli jer ne postoji ništa izvan ovog okvira crnila. U čekanju novog uboda slatkoće sklanjam svaki osmjeh sa lica i gušim ih hladnim dlanovima. Proklinjat ću vas i moliti, tražiti i tjerati, sve dok mi ne ispunite i zadnju želju lude iscrpljenosti. Potrčite sa mnom. Zanemarite sve utvrde što će poželjeti zaustaviti taj stampedo nekontroliranih umova opečenih vlastitom perverznošću. Možemo biti sve što poželimo. Oslikati cijeli put svojih koraka upadajući u tuđe, dobro zaključane, odaje. Tko će nas usporiti? Umor ne poznajemo. Bol ne priznajemo. Samo među sobom šapućemo tajni opijum skamenjenih udova... tiho... najtiše...




ooh I need
the darkness
the sweetness
the sadness
the weakness
ooh I need this
Need a lullabye
a kiss goodnight
angel, sweet love of my life
ooh I need this

Neću se ni pomaknuti. Ne. Ovaj put nikako ne. Uživam u razdaljini između ta dva tijela. Čujem ludilo kako reži unutar svakog napetog mišića. Jedine misli što sad prolaze tim probuđenim kutkom svijesti usmjerene su na i najmanje promjene u zraku oko te kože koja se polako uzdiže i spušta sa druge strane pogleda. Zvuk poznatih riječi. Najprostiji izraz koji ne može promijeniti svoj izgled ni da želi. Predobro je. Oči sklopljene nakon toliko vremena. Pružene ruke i njima zaustavljeno vrijeme. Trzaji najtežih osjećaja što se oslobađaju najtamnijeg kaveza. Ovaj ih put ne usmjeravam. Neka rade što požele. Neka lome. Neka grizu. Neka zauzmu i najmanji prostor koji su svojom toplinom pripremali za ove dodire.



dobro me poznaješ
nemoj ništa pitati
samo dođi i uzmi
usnama se zavuci u svaku poru tijela
i udahni novi početak baš na tom mjestu
sa prvim jutrom na mojim leđima zadrži snove
neka preplave cijelu kožu
i dodaju joj novu boju strasti
pogledaj
nemoj ništa reći
zagrljaj tjera sve strahove
i nudi sigurno utočište svakoj želji

ove ruke sad nose tvoju snagu

odriješiti sve spone što zadržavaju zemlju da ne propadne.. pustiti je neka oslobodi to tijelo svoje težine.. vrištati preko granica iznemoglosti.. proklinjati život i opet ga prisvajati poljupcima nikad ugasle strasti.. i ta praznina ispunjena tišinom što najsnažnije provodi svaki udarac stvarnosti.. iskonska dubina dovoljna sama sebi.. i slike stvorene najumornijim očima.. ima li tome kraja?

neprekinuti niz umijeća laganja.. lažne laži jedinstva nikad povezanih strana svijeta.. životna igra razmjera omanjeg carstva.. tupi pojmovi povezani tek žutom bojom pjesme.. gdje su riječi što liječe svojom smrtonosnošću?



više ne uspoređujem boje svog i ovog svijeta. prihvaćam ih kao dvije zasebne dimenzije koje u meni pronalaze svoju jedinu dodirnu točku. želja kojom sam puštala svoje boje u nemoguću kompoziciju sivila još uvijek odzvanja tim izgubljenim prostranstvom isto kao što njegova praznina odzvanja najpovodljivijim dijelom moje svijesti.

samo... zašto mi je trebalo toliko vremena? nazvala bih to procesom... ali proces jednom ipak završava. ovo izgleda poput pokretne trake u samoposluživanju. izaberi, provuci, naplati i zbogom. vratite nam se opet. stojimo vam na usluzi 24/7. ne bi više išlo.



ZATVORENO : RENOVACIJA U TIJEKU
(u izgradnji je novi tehnološki parkić sa raznovrsnim asortimanom emocija)


"PRIVATE AMUSE PARK"


V.I.P. ONLY
(ulazak na vlastitu odgovornost)



knjiga žalbi se više ne uvažava
ionako ju je pokidalo mnoštvo koje je čekalo da ostavi svoj trag u njoj
nisu se mogli složiti čija će maštarija zvučati bolje
kome je do žaljenja, zasad je tu samo slobodan izlaz
mehanizam za brisanje sjećanja čeka sponzore
do tad se snalazite sami
za one što vire preko ograde svaki dan novo iznenađenje
jedino natjecanje koje ne treba dodatno ulaganje: tračeraj
što šarenije, to bolje
nezapamćene nagrade koje ćete pamtiti
darujem trenutak vremena u nazočnosti dragog mi dvojnika
(ograđujem se od raznolikosti njegovog rječnika)
ostalo ćemo dogovoriti u hodu



(pljuc)

mogu predosjetiti nadolazeće ludilo. zastanem i pričekam. pustim da se svaki drhtaj tijela odvije kako mu najbolje odgovara. pogledom otkrivam novi trzaj mišića i pratim putanju zadovoljstva ocrtanu neprestanim trncima. još samo najslađi grč utrobe što će pojuriti uz grudi, preko ramena, sve do zatiljka gdje će naježiti kožu i poslati još snažniji val užitka da se stopi sa mislima. i tek kad osjetim najjače raspadanje unutar sebe uspjet ću se probiti na površinu i udahnuti. obožavani trenutak potpune predanosti osjećaju koji je doveden do točke izgaranja. svaki sljedeći podražaj rastrgat će sve oblike tjelesnosti na svom putu i prisvojiti suze kao kist svog izražavanja. jedina bol koju poželim sačuvati u sebi i neprestano je izazivati da mi iznova tjera vatrene jezičke ugode ispod kože. kako volim kad me lomi...



I believe
this is heaven to no one else but me
and I'll defend it as long as I can be
left here to linger in silence
if I choose to
would you try to understand

Uzima si malo vremena da postavi scenografiju prije nego propadne kroz samu pozornicu. Odlučio je da će to biti prizor otvaranja ove iluzije. Ostatak predstave će biti bjesnomučna potraga za njim. Izgleda da je sve na svom mjestu. Jedva čeka da podigne zastor i klizne dalje od ovih događanja. Ne smije zaboraviti okrenuti minijaturni pješčani sat da ga upozori da se svemu bliži kraj. Oni ga nikad ne bi uspjeli naći, ali zna da se mora vratiti, barem da skonča sve započeto. Sve mora biti kao i prvi put. Uvjerljivost je tu zbog njega. Oni sa druge strane pozornice ionako ne znaju što se događa. Umor ga već polako savladava. Oči bi se zatvorile samo kad bi smjele. Ali on je uporan u svom naumu. Ponovit će to. Proći svaki korak kako treba.



EDIT:

99rooms

još malo i ni traga neće ostati

izgori za mene

odriješi me

ne mogu uhvatiti svoje raspoloženje. upaljen je radio i sa svakom novom pjesmom sve se u meni okreće na neku drugu stranu. mogu proživjeti sve stadije sreće i tuge u odsjecima po tri, četiri minute glazbe. i osjetim da nešto nedostaje. nadohvat mi je ruke, ali fali dio puta. lebdi oko mene i prigušuje kraj svakog pokreta. uvijek ostane najtanji sloj koji ne mogu probiti. prelijeva se pod prstima, nudi ugodan osjećaj klizanja, ali ovaj put želim dotaknuti čvrstoću sa druge strane, oduprijeti joj se i nastaviti gurati dok ne dobijem dovoljno prostora za disanje. čudan osjećaj klaustrofobije.



25 min later

pa da malo glazbu okrenem u svoju korist...
sad mi se divlja...
skakala bih...
plesala danima i danima...
predobro je...

da, ja sam jedna od onih naivaca. na beskonačne primjedbe svoje kompliciranosti, danas sam se zaustavila. pustila. pojednostavila. samo tako. prigušila neke od glasova što žive u mojoj glavi. oh kako sam opet požalila. odbila sam uobičajena pitanja kad su bila potrebna. povjerovala u ono jednostavno. ali nikad nije jednostavno. ne, to samo ljudi traže prečicu svojih postupaka i vječni odmor od potpune komunikacije koja ipak, ne bi vjerovali, traži malo više truda. ne živimo sami, nažalost ili nasreću. kako iritira kad bace udicu i povuku se govoreći da im se ne da objašnjavati. kakve koristi od toga? puštam im njihovu zatvorenost, ali je ne prihvaćam kad ta zatvorenost obuhvati i dio mene. to je već drukčiji teritorij. vjerujem da razumijem ljudsku psihu toliko da shvatim da iza svake riječi, svake primisli stoji nešto više, pravi izvor koji dalje usmjerava komunikaciju i ja ga želim znati. što imam od nerazumljivih pristupa? ništa. ama baš ništa. ljudi će se i dalje žaliti kako ih se ne razumije, a neće biti voljni ni objasniti sami sebe. a tek im pokušati objasniti nešto takvo, svoje viđenje takvog držanja... bolje se odmah sam upucati. grozno. ili stvarno ne shvaćaju kako uopće rade međuljudski odnosi ili se boje pokazati pred svima u svojim razmišljanjima.

to je bio početak prigušivanja, mog ponovnog prilagođavanja ne bi li iz njihovih očiju vidjela kako se stvarno okreće svijet. tim sam zeznula svoju intuiciju koju mrzim u tolikoj mjeri da bih je istrgnula isti čas samo da mogu. to čudovište živi po svojim pravilima i neprestano me upozorava, a ja je i dalje ne shvaćam ozbiljno. toliko se puta već dokazala. ona je ta koja poveže sve komadiće slagalice u razumljivu sliku svih događaja. i tek je na kraju shvatim ozbiljno i onda se smijem svom nevjerovanju. ali sama činjenica da mogu predosjetiti dovoljno je snažna tako da i ne mogu požaliti što nisam vjerovala. kako je tad čuđenje jako... ali večeras je to bilo tek nerazumljivo šaptanje što se pokušavalo probiti kroz najdeblje zasune. nisam dopustila. nisam htjela čuti. i neću nešto takvo opet raditi. teško je ravnati se prema nečemu tako... tako nekako neuhvatljivom i varljivom kao što je intuicija. moram još poraditi na tome, ali ne znam kako. to bi onda bio instinkt i reakcija naglosti nakon njega. ne mogu se pouzdati jedino u to. ali mogu ispitati teren prije reakcije. i onda se to ispitivanje prozove kompliciranjem, dok se na kraju pokaže da je bilo i opravdano i nužno. samo vi mene mantajte. ne možete dugo. možemo samo vidjeti čije su metode jače i postojanije. i nadaleko uvjerljivije.

nasjela sam na nečiju krinku. a taj je netko znao da mi se inače ne bi mogao približiti na nijedan drugi način. vjerojatno sam dobila ono pravo od njega, ali cijeli se kontakt gradio na iskrivljenim temeljima. i smeta me to. pustila sam se. tako sam se jebeno pustila jer nisam htjela zakomplicirati svoja razmišljanja. bilo je lijepo i jednostavno. i ispalo je glupo i naivno. nije mi žao što sam se pokazala. razlog pristupa je bio nadasve ugodan i nevin, koliko to može biti, ali na kraju se svaka igra razotkrije. kad je omjer iskrenosti i najmanje pomućen sve ostalo gubi svoju prvotnu snagu. ovo je bila ponovna čaša puna povjerenja što se nije prolila već ishlapila. i naravno da je uslijedilo razočaranje. ali kad se sve zbroji i oduzme, užitak puštanja i odvijanja na taj način, poništio se sa razočaranjem i sve je opet ostalo na nuli. negativnoj ili pozitivnoj, nije ni bitno. to će vjerojatno prevagnuti na neku stranu tek kad se probudim i prepoznam svoje snove. navijam za pozitivu.




(mogu pružiti ruku i otvoriti knjigu svojih iskustava, ali ne mogu pisati tuđe stranice. mogu pokazati svoje promjene, ali ne mogu uprijeti prstom u tuđa rješenja. to moraš sama. ali ja sam uvijek tu. sjena potpore među licima i pokret razumijevanja u njima.)

jednom kad se okusi čar odlaženja, svako sljedeće odmicanje od ljudi i stvari postaje sve lakše i lakše. više nije potrebno čekati potpuno uništenje. ne treba se dotaknuti samo dno da bi se prepoznali već odrađeni odnosi koji su svojim završetkom ostavili jedino gomilu negativnosti. jednom kad se nešto takvo dogodi, sve se može pripisati nezgodi ili kojoj drugoj nekontroliranoj emocionalnoj nepogodi. drugi put je sve odrađeno vlastitim izborom. treći put je... ne mogu ni naći riječ dostojnu te gluposti. kad ljudi barem ne bi vukli repove moje prošlosti koja sada glumi njihovu sadašnjost. spoticanje preko toga je neizbježno. nitko nije vrijedan mog ostajanja tu unatoč svim mogućim posebnostima. uzrok i posljedica. prihvaćanje ili odbijanje istih. odupiranje sigurno ne. nesputano disanje nasuprot gušenju cijelog bića. ma da ne bi. sve dok imam snagu kojom mogu potvrditi svoj izbor, radit ću po svom. tko mi može prigovoriti na moju sebičnost kojom ne pristajem na blizinu ljudi koji me nagrizaju malo pomalo? zar to nije njihova sebičnost? svejedno. odluka je odluka. i moja je. i ide u moju korist. i onih ljudi koji čine moj život ljepšim mjestom. istina boli, zar ne? za tu bol ja nisam kriva.

nakupilo se toliko toga. ne znam kako ni odakle. moje razdoblje ljetnog sna prolazi. umjesto da se opustim jer sam napokon bila prestala raspravljati sama sa sobom, čudila sam se nedostatku inspirativne kolotečine kojom bih preopteretila moždane stanice. neopisiv osjećaj. opet sam kao malo dijete, čudim se svemu što me okružuje, postavljam pitanje za pitanjem. tražim vlastite zaključke ne čekajući da mi drugi odgovore na moju i pretjeranu znatiželju. obnavljam svoja mišljenja. neka ispravljam, a neka potvrđujem. zašto tako prokleto uživam u tome? promatram svaki pokret oko sebe i dodajem ih u svoju nebrojivu kolekciju. ništa nije nepoznato, a opet... još toliko toga imam za upoznati.

moje su se emocije smirile. ponovo se okrećem ljudima. dosta sam mjeseci bila odvojena od svijeta. možda tek sad mogu shvatiti jačinu te zatočenosti kojom sam se odvojila od svega. sad se jedino mogu pitati zašto se to događalo? okružila sam se onim krivim ljudima. dopustila im da me povuku na svoje dno. sama sam uskočila k njima. zaboravila sam držati razdaljinu koja je uvijek bila brižno čuvana znajući da mogu samu sebe uništiti ako se približim više od toga. ali iskušenje je bilo jače od mene. toliko boli na jednom mjestu. toliko uništavanja. neprestano izjedanje cijelog bića. da li žalim zbog toga? ne. naučila sam nove stvari, još više izgradila svoju osobnost. jedino ne znam koliko će se dugo zadržati tragovi tog vremena. ne želim takva sjećanja. ne želim slike starih šokova. ali znam da će proći. vrijeme liječi stare rane i klin se klinom izbija. odlična kombinacija koja može spasiti situaciju od cjelokupnog propadanja. ali tek nakon napravljenog prvog odlučnog koraka. najviše bole snovi koji su živjeli za svaki sljedeći takav dan. sve pada u vodu. sve polako nestaje. i kao da nije ni postojalo. zašto je tako teško odvojiti se od snova i reći im da im tu nije mjesto? više ništa ne znače. a bili su tako predivni. previše su utjecali na mene. jesam li ja utjecala imalo na njih? više nije na meni ni da pitam ni da znam. nikad nije tako jako boljelo. ponekad bih se znala samo čuditi toj snazi i truditi se još više pojačati doživljaj raspadanja iznutra. i sve što mi je ostalo od toga je baš ta samodestruktivnost. jedino to. sakriveno duboko u zapisu moje krvi. zašto se uopće čudim tome? naučila sam i prisvojila onaj osjećaj koji je i prevladavao cijelo vrijeme. od silnog ponavljanja ostao je poprilično jak otisak.

čak i kad smo sami, u bilo kojem smislu te riječi, uvijek ima previše ljudi oko nas koji, htjeli mi ili ne, utječu na naš život i više nego što je itko od nas toga svjestan. vučemo niti tuđih života, a da to i ne vidimo. niti nam ne pada na pamet kako svojim postupcima utječemo na sve oko sebe. ali baš na sve. svaki pomak odvrti neki svoj film i puno dalje od nas samih. obožavani domino efekt.

puno toga se može prozvati sebičnošću, ali prevelik je rizik krivog shvaćanja i još goreg primjenjivanja tog pojma. onda se više nitko ništa ne usuđuje napraviti ne bi li ispao sebičan. kako razlučiti dobru i lošu sebičnost? omjer dobra i zla u svakoj pojedinoj sebičnosti? ali ako ta sebičnost ima i najmanje zla u sebi, znači da se to zlo odnosi na ljude oko nas i automatski se zaboravlja na dobro koje se tim postupkom radi za samog sebe. ne, tu se ne mogu postavljati situacije. tu su potrebne prave odluke u pravo vrijeme. ali sa pravim odlukama uvijek dolazi krivo vrijeme, krivo mjesto i krivi ljudi. a ima i verzija sa krivim odlukama, a pravim vremenom, pravim mjestom i pravim ljudima. svaka nova situacija poništava snagu prošle na kojoj bi se čak i mogle temeljiti neke zakonitosti. ali te zakonitosti ionako samo služe da bismo se mogli čuditi raznolikosti samog života.

bila sam na rubu da zaboravim i samo ime nježnosti... najjednostavnije primanje i davanje... osmjeh na licima ljudi do kojih mi je stalo. sad bih se mogla rasplakati od same pomisli da sam opet sposobna osjetiti sreću u sebi. mogla bih napisati još tisuće priznanja, ali ovo je najbitnije. predugo me nije bilo. morat ću se neko vrijeme čvrsto držati za mjesta i ljude koje poznajem, sa kojima mogu podijeliti njihovu sigurnost jer moja i dalje vraća ukradenu snagu. još nešto što trebam napraviti... vratiti svoju procjenu vrijednosti. prilagodila sam se gdje nisam smjela, vjerovala nečemu nedostižnom i u toj jedva dodirnutoj nedostižnosti prepoznala sam sve slabosti očima kojima nisam smjela. koja greška. prokleta bila.

neke tekstove napišem u stvarnom bunilu. riječi se same nižu. pišem ih baš onako kako i odjeknu. nije bitan raspored. nisu bitne slike. nije ništa bitno. samo ih puštam da rade po svom. tad me najviše iznenađuju. tad ih ni ja ne razumijem. ali kasnije... kad zastanem... kad ih bolje pogledam... kad ih pređem svim osjetilima... napokon ih shvatim. sve je na svom mjestu. svaki uzdah... svako zastajanje... sve tvori tako savršenu cjelinu moje duše. i što ih više čitam, tako otkrivam nove tajne, nova značenja u tim rečenicama što su predstavljale samo ljepotu svog oblika... a sad su najiskrenije pretkazanje onog što tjera moju podsvijest naprijed kad noću sklopim oči.

u svemu postoje dvije krajnje točke A i B. putanja između njih može birati svoj oblik, a lokacije na toj liniji mogu se i brisati i dodavati. tako na liniji povjerenja isto postoje dvije točke. na točki A se nalazi prazna čaša. na točki B puna. između se nalaze svi stupnjevi tog odnosa. pitanje je odakle je bolje/lakše krenuti? povjerenje mora biti dvosmjerna komunikacija, ali za primjer je sad dovoljna jedna po jedna krivulja. lako je kasnije ucrtati povratne informacije. iz očiju onog tko stječe povjerenje, recimo sa stajališta potpunog stranca, na drugom kraju te krivulje može biti vječni skeptik ili naivac. svatko drži punu čašu već nečega u ruci. gdje je početna točka kretanja? koji je uopće smjer kretanja? ako sretnika dopadne vječni skeptik, krenut će od točke A, prazne čaše čekajući kapljice dobročinstva tog skeptika kojem se želi približiti. u drugom slučaju, kod naivca, već će mu biti prepuštena puna čaša u ruke na samoj točki B. sa kojim od njih dvojice je u boljem položaju?

priča sa skeptikom bi išla nekako ovako... zatvorena čahura nikad spremna na bilo kakvo propuštanje svjetlosti u svoju unutrašnjost. vječne dvojbe i strahovi. tjeskoba. mali, sitni koraci. kap, dvije u čaši, a onda... otkrivena rupa na dnu čaše. skeptik je skeptik. teško je čak dobiti i čitavu čašu. rijetko kad će skeptik prvi napraviti korak. mora se krenuti prema njemu. sa čvrsto stisnutim dlanovima oko čaše da koja kap pažnje ne bi pobjegla iz nje. ali od prevelike brige, od previše stiskanja te stvarčice u rukama koja izgleda poput najveće dragocjenosti, ista se lomi u šakama ko od šale. i opet ništa od toga. počinju frustracije. ako čak i u tom po tko zna koji put ponovljenom stadiju neuspjeha ne odustane, kako nastaviti dalje? zašto se truditi? koliko se dugo truditi? a ako mu i nije toliko stalo do skeptika, ovako će barem biti na miru, prazne čaše, bez ikakve odgovornosti, bez ijedne obveze, slobodan poput ptičice. a skeptik će biti skeptik i na mahove će ga opskrbljivati sa jedva dovoljnom dozom tih kapljica koje tad više i neće značiti bogzna šta.

naivac sa druge strane već ima punu čašu za ponuditi u strančeve ruke. i nije mu teško to napraviti. i što sad? sve je na strancu. ovaj put ima stvarno nešto dragocjeno u rukama. sve što treba napraviti je ne uprskati. ali to i nije tako jednostavno, zar ne? lako se spotaknuti, proliti dio sadržaja čaše, ali i dalje ima toliko toga u rukama. nema se tu ništa posebno ni objašnjavati. ponaša se u skladu sa onim što je želio i onda to i dobio. iako se nije morao truditi da dođe do toga, ipak mora upregnuti barem dio svoje snage da to i održi.

i opet isto pitanje. sa položaja stranca odakle je bolje/lakše krenuti? možda se pojavi koji egoističan, samouvjereni stranac koji će htjeti sve na svoju ruku napraviti i zaraditi svaku kapljicu povjerenja počevši od nule, pa će odmah izviknuti skeptikovo ime ni ne imajući na umu da je to stvarno dvosmjerno odvijanje vjerojatno vječne bitke. bit će zadrto uvjeren da će moći doprijeti do skeptika i zaokupiti cijelo njegovo povjerenje. sretno mu bilo. ali barem će moći odustati na pola puta kad iscrpi svu svoju snagu i opet nitko neće biti razočaran. stranac će mirne duše okrenuti leđa onome tko, po njegovom dojmu, ne cijeni takav trud, a skeptik će utemeljiti svoje vjerovanje da nikome ne može vjerovati.

sa naivcem je puno lakše. barem na prvi pogled jer uvijek zna doći do neočekivanih događaja i onda se sve zakomplicira. ovdje već postoji puno jače utemeljeni moralni kodeks kojim se mora paziti na naivca i plaćati svako uzaludno prolijevanje povjerenja. tu su razočaranja enormnih veličina.

mučenjem do nagrade ili nagradom do mučenja? a može li bez mučenja? može... brisanjem linije. i tu se rađa novi potencijalni skeptik. a možda naivac ipak ostane naivac. da vidimo kako bi strančevo prilaženje izgledalo sa njihove strane.

skeptik iako ne želi priznati, ima potrebu vjerovati nekome. bilo kome. i onda se orijentira toj čaši što najsigurnije izgleda baš u njegovim vlastitim rukama. kad stranac krene prema njemu nabacit će svoj neprobojni oklop neodobravanja i nesigurnosti. trebat će mu vječnost da mu pokloni malo veći dio tog povjerenja, ali na kraju će ipak uspjeti. jedini je problem u tim mravljim koracima koji ne odaju nikakvu volju, želju, htijenje ikakvog vjerovanja u nekog drugog. ali postoji tračak nade u njemu koji ga drži i malo pomalo gura prema strancu. osjeti promjenu u sebi. nešto treperi i treperi. i onda odjednom... sve nestane. zašto? zato jer rijetki stranci imaju toliko strpljenja i želje prikloniti se jednom od tisuće skeptika kojih ima na svakom koraku.

naivac je naivac. sve je lijepo i savršeno. puno ljubavi, puno razumijevanja, povjerenja i ostalih tričarija. dok se ne dogodi nešto što će otvoriti vidik i prema ostalim stvarima koje se događaju u međuljudskim odnosima. ali ipak će do tada biti duša od čovjeka i gotovo fanatično će odbijati pomisao da u ljudima ima ikakvog zla. hm... čak i kad se dogodi koja glupost i kad razočaranje uzme mjesto oduševljenja svim ljudskim bićima, naivac fanatik ostaje fanatik naivac. teško da će se išta promijeniti. i to je najtužnije od svega. vjera u ljude je jača od svih njihovih gluposti, uključujući i njegove vlastite nevolje.

da li skeptikove kapljice više vrijede od pune naivčeve čaše zato jer su zarađene sa više truda? zaslužuje li patnik poput skeptika više pažnje od naizgled sretnog naivca? koji sve dojmovi prolaze kroz misli dok se uspoređuju doživljaji svih sudionika jednog ovakvog događaja koji bi ustvari trebao zbližavati ljude, a često radi upravo suprotno?

skratimo sad liniju od točke A do točke B. što dobijemo? mučenjem do mučenja. je li tu nastala ona napola puna/prazna čaša, mali balončić zraka što lebdi između dva mučenja, u centru svake krivulje? kako doći do njega? zašto doći do njega ako se može imati više/manje od njega? kako uskladiti dva otpora koja nikako da počnu gurati na istu stranu? da možda i kompromisi ne nastaju na toj sudbonosnoj točki susreta? nebitno. ionako sam već zacrtala negdje u svojoj glavi da sama više ne pristajem na kompromise.

toliko toga ispisano... a ni blizu onom što se stvarno odvija u glavi svakog pojedinca koji se kad tad mora suočiti sa sličnim razmišljanjima. pa kako onda sve pohvatati? pa da... zašto uopće sve pohvatati? brinemo samo za svoje, zar ne? čemu zamaranje oko toliko detalja? živimo mi lijepo po svom. drugi će se prilagoditi nama. onda će teti tanji u teenu ili gospođi čičak u cosmopolitanu stizati pitanja a la "mene nitko ne razumije". možda godišnji horoskop ima odgovore na ta pitanja. možda će nam ih odati štrebalo od frendice koja provodi sate nad knjigom psihologije i koja nikad nije imala dečka. a najlakše od svega je otići na trač partiju i sve zaliti pivom. od toga ama baš sve prolazi. ostale slične metode neću otkrivati jer donose pravu životnu sreću koju ne želim nikako dijeliti sa drugima. jeb jeb.

poanta... nikad se petljati sa najsirovijim tokom misli, a kamoli ga pokušati prenijeti na papir.

došlo je do razgovora sa drugom krajnošću. nikako da se dogovorimo o jačini dojmova kojima hranimo jedni druge u ovom otvorenom krugu nikad dorečenih ličnosti. dodajemo se riječima provjeravajući njihovu otpornost. propuštanje vode je prvi uvjet primanja u društvo. nikad ne znaš koje će se zlo htjeti zadržati na ovim mjestima. treba ga znati otjerati.

trenutke razvrstavamo po pjesmama. opus i jednih i drugih se nenadano proširio i izvan dopuštenih područja. shvatila sam da onu pravu igru riječima ne vodim ja. ruke traže instrument svojih stvaranja. nikakvo usmjeravanje ne dolazi u obzir. povlačenje je nenadano i ostavlja široke crte žaljena za sobom.

ako ništa drugo, uvijek sam prepoznavala svoje halucinacije. stvaraju oblike koji ne žele biti objašnjeni. cijene svoju nerazumljivost i ja ih još više volim zbog njihovog izbora. prodiremo na stara mjesta iskopanih relikata. brinem se o sjenama koje su ostale na mjestu pronađenog blaga. one pričaju priče svojih početaka, svojih umiranja u novom svijetu koji se otvorio samo za njih.

i kad šute ispred mene, ništa ne može sakriti njihove namjere. dovoljno je da pogledam tetovažu otrgnutih krila na njihovim leđima. toliki simbolizam u najtamnijim kapima krvi koje ne prestaju bježati iz davno osakaćenih udova lažnih anđela. da im utisnem još malo snage ovim izrazima? te žrtve nebeskih ratova sad ću moja braća. pokorenih očiju primaju udarce života na kojeg se nikad neće naviknuti. i što da radim sa njima? da im poklonim smrtonosno bičevanje duše popuštajući pred njihovim usrdnim molitvama? ne. još mi mogu poslužiti. još mogu stvarati varljive pejzaže duhovnosti oko njih i onda ih izdvojiti iz slike stavljajući tuđa lice na mjesta njihovih. gdje li sve riječi mogu stići kad ih pustim da se same postroje u ovim redovima nadigrane istine...

prozivanje vlastitog postojanja, svih mana sakupljenih u nekoliko prejakih pojmova, pokazuje želju vlastitog uzdizanja u perverzijama nedostižnim većini ljudi. to je moja definicija svih sakrivenih misli iza riječi nezasluživanja kojima se radi žrtvu od samog sebe. posvetimo svoja bića. napravimo korak otkrivanja kojim će se ismijati sva slomljena krila palih anđela. golim ću rukama istrgnuti i zadnje ostatke tih dokaza njihove veličine. a onda ću izabrati najljepši ožiljak među njima i preslikati ga na svoja leđa. ne samo što ću pokupiti zasluge uništavanja te predivne bjeline, nego ću postati jedna od njih i ponijeti nikad lakši križ tuđih muka.

otvoren um ostavlja previše opcija. previše izbora. previše svega. i sve je to igrokaz izrugivanja svemu što se ne zna i još više onom što se zna. balansiranje po granici vlastitog ukusa. zašto? zato jer se može. zato jer poistovjećivanje sa svim mogućim stanjima svijesti nikad nije bio lakši posao. i zašto je to tako zabavno? zato jer taj isti um, koji se usuđuje okititi epitetom neslućene otvorenosti, uživa u svom odvijanju kojim može stvarati nepregledne slike svega mogućeg i nemogućeg. večeras ga vodi bezrazložna zloba, poigravanje pojmovima koji i ne trebaju biti njegovi da bi ovladao njihovim ponašanjima i uredno ih vodio poput najponiznijih marioneta.

svaka strana ima svoje ljepote i svoja oslobađanja. stvar zanata. možda u svom odrastanju odustanem od tolike povezanosti sa nekima od njih. zasad su to sve polja mojih iskušenja.

sudbina je pogrdno ime otpuštanja vlastitog života u tuđe ruke
moja sudbina živi svaki moj korak
kad pomisli da može voditi moj život bolje od mene neka promisli dvaput
a ako i dalje osjeća želju za takvim izvršenjem vlastitog samoubojstva
rado ću joj ga priuštiti i nastaviti dalje uz bolje društvo
bilo je dosta dokazivanja
ostavljam joj njenu nježnost
ali oduzimam pravo glasa
do sljedećeg okršaja



...pod vršcima se prstiju opet bude najsnažniji krikovi... stvorena je još jača odvojenost duha od tijela koje me sad jedino drži na mjestu da se ne raspadnem... vrištim tako dugo čekane riječi... ovaj put bez forsiranja... bez upitnika na kraju svakog zaglušujećeg odvijanja prema svim strana vremena...



to sam ja
napokon to sam opet ja

dobro poznato udaranje iza očiju
zadržavanje daha
hvatanje dlanovima za najbližu materiju
pokušaj ostajanja u čvrstini okoline

pogled više ne živi samo na svom izvoru
njegovo opijanje traži nove nazive
slobodno stezanje mišića je najnovije otkriće
strast je položena na otkrivenim dlanovima
dodiri pušteni da grade svoja svetišta
tonovi su izazvani bojama vlastite požude

ugriz života nikad nije bio otporniji

želim još
i znam da ću dobiti
samo trebam dovoljno jako poželjeti
i uzeti

kontrola dobiva nove definicije
predvodi svaku novu navalu nesputanih pokreta
traženjem neposluha iznenađuje i uzbuđuje
prisvajanje imenuje predajom
predaju prisvajanjem
sebe postavlja između njih i povezuje čežnjom

nije bitna pobjeda
važno je odvijanje izvan bitke
a tu znam da sam nepobjediva
izazov živi već godinama
samo mijenja lica kojima se predstavlja

Mislila sam da se kompozicija uništava gubljenjem i najmanjeg dijela slagalice. Ali jednom posložena slika ostavlja duboko urezane memoare svog stvaranja. Kako su mi samo trebale ove neprospavane noći. Svaki je zapis zauzeo njemu posebno mjesto na mojoj koži. Imam povijest svih osjećaja od njihovih samih početaka, od najtanjih crta na dlanu što se pružaju preko zapešća i oko njega, odakle nastavljaju svoj put prema srcu. Sinoć sam nastavila plavi potez najčišće biti što se zapetljao među ostale niti koje su ga trebale podupirati, a potrgale su ga svojim željama. Uživajući u boli prouzrokovanoj kidanjem preostalih oslonaca zaboravila sam na svoju jačinu. Zaboravila sam odlučnost svojih koraka i postojanost uvjerenja kojima sam izgradila dosadašnji život. Opet imam cijeli svijet pred sobom. Mogu udahnuti punim plućima ne očekujući bolno rezanje uskraćenog života. Vraćam sreći oduzeto prijestolje mojih dana. Odbijam neprestanu dubinu boli i otrov njene zavodljivosti. Moj je put drukčiji.

Mogla bih ovaj put napisati nešto stvarno jednostavno. Nešto kao "nebo je prepuno blještavih zvijezda". Bi li me takvo nebo htjelo primiti sebi? Bi li mu se mogla pustiti? Sjećanje povezanosti tjera da tražim dalje od tog neba ogoljenog prostom jednostavnošću.

...kojim se stihovima večeras dobacuju oblaci mjesečine... isti oni oblaci koji svojim dječjim godinama uskraćuju Mjesecu pogled na ovo klupko vječne snage što najljepše živi baš u laganom dahu među granama borova i čempresa... i tek kad kraljević neba pokaže svoje pravo lice u slatkom milovanju svoje najveće ljubavi, a vječne suparnice... tek tad će se oblaci pokloniti njegovoj ljepoti, njegovoj čaroliji kojom zavodi svaku zjenicu oka što ovu noć želi jedino k njemu...

...po jedna zvijezda za svaku dušu... i nijedna neće tako jako zasjati svojom ljepotom kao onda kad je slobodna od tuđih pogleda... gledaju li ijedne oči između njih, u tamu vremena i tišinu prostora ostavljajući svoj pogled jednoj što se odaziva imenom lutajućeg srca...

...a kad svane novi dan... cijelo će se nebo precrtati u oči što sanjaju na mom ramenu... i svi tragovi povezanosti, umorni od plesa sa zvijezdama, u čvrstom će zagrljaju opet postati jedno...

Stoji na mjestu već satima. Pušta očima da upiju bljedilo što ga okružuje. Isti prozirni pogled ostaje zatočen u njima, bori se u grču boli ne bi li se oslobodio i zario ravno u srce pakosti. Ipak juri na drugu stranu uzimajući vlastiti odraz kao jedini izlaz. Ne želi okaljati ljepotu smrti već prima život kao kaznu ostavljajući šećer za kraj.

Ne radi ni najmanji korak. Daljinu prolazi prstima dok pušta drhtaje oko sebe. Ničim izazvan, u pokretu bez odjeka, izvlači zvuk najvećeg zla - tonove svoje duše. Pokriva rukama uši. Ništa neće izaći iz njega. Pod kožom ima podatnost svih osjetila. Materijal je tek spona između sljedećih dodira.

Oživljavanjem izraza vraća snagu. Surovost ogoljene istine ubija svojom blagošću. Na tom će mjestu izgraditi hram svojim demonima. Dotaknut će ih samo jednom i ostaviti pravo izbora. Sljedeći će dodir biti zaslađen novom žlicom šećera.




Maska mu se urezala u rubove lica. Približavanje dlanova samo ju gura dublje pod kožu. Trenutak, dva i više nije bilo ni traga od cjelovite promjene. Sad je maskom čini samo pravo vrijeme izvlačenja na površinu. Ostatak vremena je priznati član njegovog bića.

koliko krajnosti ima u sebi?
koliko ravnoteža?
eksperimentiranje kombinacija tek otkriva nova lica

osjetim prezir kako mi pleše preko lica. i vuče usne u malo drukčiju sliku osmijeha. smijem se tuđoj slabosti. istoj slabosti kojoj sam dopustila da i mene baci na koljena poput tisuće drugih. gledati kako proživljavaju iste stvari... gotovo pa budi gađenje u meni. na mukama smo svi isti. vrištimo i cvilimo za istim stvarima za koje mislimo da će nas održati živima. izgleda da epitet manipulatorice dijelim sa još nekim ljudima. u takvim igrama postoje tri vrste patnika. na vrhu piramide je manipulator koji može svjesno ili nesvjesno kraljevati. dno piramide drže dva gubitnika. jedan je glupan. drugi je isto glupan, ali glupan sa malo stila koji govori sam sebi da je tu iz vlastitih razloga, vlastitom voljom. i sad se ja smijem jednom glupanu. kojem? nije ni bitno. glupan je glupan. sad vidim koliko sam pogriješila. "to" nije bilo ništa posebno. "to" je uobičajeno ponašanje nas, smrtnika, glupana i ostalih kad se nađemo u blizini nečeg tako... tako... varljivog očima. zar sam uzdizala nešto što je prešlo tolike ruke baš sa takvim riječima, sa mojim riječima? negdje sam napisala da ne želim jebene podanike, a sama sam, svojom voljom i izborom, poput najveće glupače, poput svih ostalih, glumila jednog takvog. a moja volja i izbor su imali iste razloge kao i ostali glupani. čovjek očito mora proći takvo sranje da tek onda skuži o čemu se točno radi i biti siguran da to više nikad kroz cijeli život ne ponovi. dopustiti si takvo ponašanje, gubljenje individualnosti među ostalim malim jadnim ljudima... postati jedan od njih... jedina bol koja tu ostaje je isti prezir sa početka koji će me podsjećati kako sam izdala samu sebe radi drugih. ne mogu to odmah u komadu progutati.

ljudi su ti koji dolaze i odlaze. ljudi su ti koji će narušiti ljepotu osjećaja, ali osjećaj se uvijek vrati svom izvoru, samom sebi. koliko arogancije i sebičnosti ima u mojim riječima kojima se odvajam od ljudi koji drže moje osjećaje zarobljene u kavezima svoje malodušnosti? da je barem proces malo kraći... moram dotaknuti samo dno ne bi li napokon odlučila prestati sa vlastitim glupostima koje su me i dovele u takve nepodnošljive situacije. i svaki put okrenem cijeli svoj svijet naopako ne bi li ga na kraju opet vratila na staru, ali iskusniju verziju. trebala sam do sad naučiti cijeli postupak. ipak se uvijek nađe neki novi detalj koji sve zakomplicira.

vratio se stari osjećaj. opet nešto igra u meni i radi najslađe trzaje. ne znam kud bih sa rukama. ne znam gdje da smirim pogled. refleksi pokreću cijelo tijelo, a ja se samo smijem dok ih se trudim kontrolirati. i kad mi se koža odjednom naježi, nitko neće ni primijetiti promjenu iza mojih očiju. kao da je krvotok napokon uspio obraditi tu gomilu informacija i sad ih uredno posložene šalje kroz tijelo svakim otkucajem srca. imam novu slobodu. od ljudi i njihovih laži. od njihovih veličanstvenih postupaka koji su bili sve samo ne pravi. vraćam se nekoliko koraka unazad i brišem sve za sobom. svi okovi, lanci i krvnici kao da i nisu postojali.

imam svoj mir. imam svoju jednostavnost. i mogućnost da zakompliciram do bola. sve je kao prije, ali ovaj put pojačano dozom novog, potrebnog iskustva. male eksplozije i dalje žive u meni. vraćena im je snaga i odjek. mijenjam se, ali ostajem ista.



imaš moju sigurnost
moje trenutke
dodire

sve toplo
nježno
i mekano
u tvojim rukama vraćeno

nekad ti i ja

danas Mi

jedan od najjačih klišeja... ono što priželjkujem prići će mi kad najmanje očekujem. tu ravnoteža neće nikad biti uspostavljena. očito po nekom blesavom pravilu jedna strana mora pritezati više od druge. akcija i reakcija. izgleda da u takvim stvarima smijem jedino reagirati jer svaka akcija potegnuta sa moje strane ljuti neko tvrdoglavo i samovoljno stvorenje sa druge strane žice koje će sve napraviti da ne bude po mom. ali to i nije važno. sve dok on gleda svoje poteze kao milostivi dio samo svog djelovanja, a ja kao svoje pobjede, možda će ipak ravnoteža i postojati u budućem odnosu naših reakcija i akcija.

to je isti početak kojim su se stvarali prvi oblici. nisam tražila. nisam željela. i to samo zato jer nisam znala što ni kako. sve mi je bilo ponuđeno na dlanu. sve je bilo novo i predivno. mali izazovi pravilno raspoređeni po danima. adrenalin je postao stalni sastojak mog tijela probuđen čudnim odsjajem kojeg sam tad po prvi put ugledala u nekim ljudima. tu su želje izgradile svoju opipljivost i stopile se sa potrebom. ne mogu da se ne ravnam po njima. ali kad postanu preagresivne, popustim stisak i potonem.

igrom situacije i mjesta prestala sam zadržavati disanje. stisak je pojačan do mjere najtiše spoznaje da se uopće držim. dvije su duše svojim bojama nadglasale ostale. ta mirnoća u strujanju jednih prema drugima... prepoznatljivo uzbuđenje blizine koje smo zaustavili i podijelili... najiskreniji smiješak što ne silazi sa lica već svima nudi svoj trenutak sreće... nedostajanje je bilo predugo i prejako, ali je osvježenje premašilo sva očekivanja. ljepota je vraćena i zapisana.

ovo je zadnji ples noći na najtanjem ledu
konačne piruete zaustavljenje su dahom
razbijena je forma pokreta
osjeti se jedino rezanje kože na dlanovima
tijelo se uzalud opire


sad zatvori oči...

odvoji se od mojih riječi...

nemoj slušati...

prvo ću te naučiti svojim pokretima...

na pocetku postoje zelje. svojom nedefiniranoscu postavljaju tek okvire ocekivanja. i sve dolazi samo od sebe. stvaraju se oblici neokaljani prijasnjim zivotom. popunjavaju okvire svojom prisutnoscu. slobodno se krecu u svim smjerovima. daju sve vise i vise. dok udaraju u okvire svoje sputanosti, pruzaju najljepsa iznenadenja. poprimaju nemjerive dimenzije i nasladuju se na svojoj velicini. i tako kroz cijeli vijek svog zivljenja. a na kraju... njihova smrt ostavlja tek crne tragove na staklenim stjenkama gotovo savrseno izrezbarenog svijeta.

nema glazbe. nema slika. najvise od svega, nema rijeci. i u nedostatku boja ipak u sebi nosi svu ljepotu kontrasta neba i zemlje. oblici se zadrzavaju neko vrijeme, a onda postaju smijesni, djetinjasti. otkriva nove razloge i mogucnosti popunjavanja napustenih mjesta. ima strast novih dusa. sad ceka novi pocetak izazvan oblicima tople zavodljivosti. tu dodir prodire jos dublje. ceznjom cuva svoju mladost, a u podsvijesti vreba snove.

nema krivih odgovora. ima samo krivih ljudi. uz njih ponavljam nauceno i odbacujem svaku sumnju mojih strahova. tek onda mogu primiti njeznost tog pogleda.